| Topovski barut: Šum lišća |
Vladimir KecmanovićPrisustvovao sam promociji knjige “Šum lišća” Laze Lazića, koju je organizovalo Srpsko književno društvo. U nekim srećenijim vremenima, pojava ove knjige i njena promocija predstavljale bi prvorazredan događaj. BROJ promotivnih, premijernih i sličnih dešavanja koja proizvodi samo Beograd toliki je da ne bi mogla da ga apsorbuje ni kultura naroda deset puta brojnijeg od našeg. Čak i kada bi javnost, kao što nije, bila naklonjena visokoj i “visokoj” kulturi.
Budući da su konzumovanju tuđih umetničkih napora sve neskloniji čak i oni koji umetničke napore i sami preduzimaju, nije teško zamisliti trenutak u kom će se, ukoliko propadanje ekonomske “baze” ne onemogući čak i traljavu “nadgradnju”, održavati promocije knjiga na kojima će se autori obraćati sami sebi, i to pod uslovom da u istom terminu nemaju dva zakazana nastupa, od kojih neće biti otkazan nijedan, pošto neće biti nikoga ko bi mogao da obavi tu nemilu dužnost; izložbe na kojima će slikari sami gledati svoje slike; koncerti i pozorišne predstave na kojima će izvođači sami sebi biti publika; dok će na projekcije filmova dolaziti samo reditelj i eventualno poneki entuzijasta iz glumačke ekipe ili produkcionog tima... Još neko vreme, izuzetak će biti “gala” premijere, koje će posećivati neinformisani novinari, “selebriti” face treće klase i najpožrtvovaniji članovi autorove porodice, a onda će i oni odustati i prepustiti se popularnijim sadržajima. Prošle srede, zahvaljujući malom trudu i velikom čudu, prisustvovao sam promociji knjige “Šum lišća” Laze Lazića, koju je organizovalo Srpsko književno društvo. Reći ću samo da je reč o knjizi čiji je autor, sa dubokom svešću o duhovnom propadanju koje, kao deo savremene civilizacije živimo, i u kom, zahvaljujući “objektivnim okolnostima” i “subjektivnim slabostima”, u mnogo čemu prednjačimo, smogao snage za kolosalan poduhvat pisanja o svemu postojećem, uspevajući da i rečeno propadanje pobedi smestivši ga u kosmički kontekst. U nekim srećenijim vremenima, pojava ove knjige i njena promocija predstavljale bi prvorazredan događaj o kom bi se mesecima govorilo i pisalo. Pošto nije tako, samo retki su imali sreću da u njemu uživaju. Svestan da sam tu sreću doživeo prilično nezasluženo, u znak zahvalnosti lepu vest prosleđujem dalje. |
Vladimir Kecmanović