Oliver Cile me je nešto kasnije zamolio da mu se kao savjetnik pridružim na višednevnom putovanju u Beograd i Novi Sad u februaru 2010. Na put su pošli i ugledni austrijski i njemački izdavači. Tek u Beogradu smo od Velikića saznali da je on samo nekoliko dana bio koordinator i da se povukao. Dakle, godinu dana uoči velikog nastupa u Lajpcigu 2011 nije postojao niko ko bi povezao sve konce iz Srbije i Njemačke! A to srpska javnost nije znala, kao što nismo znali ni ja ni direktor Lajpciškog sajma. To će se pokazati kao suština rada ljudi u Odboru - netransparentno odlučivanje i haotično planiranje.

U ugovoru koji je Cile potpisao sa srpskom stranom piše da se Beograd obavezuje da će pravovremeno odrediti nekoga ko vrlo dobro poznaje obje kulture. Potom je krizni razgovor sa Hamovićem u hotelu Moskva izrodio ideju da se ja prihvatim tog posla. Ovaj put sam sebi rekao da je to možda šansa da se stvari promijene u korist srpske književnosti. Pristao sam. Dan kasnije, u Novom Sadu me je Zoran Hamović pozvao u kancelariju Vave Petkovića. Njih dvojica su na moje veliko iznenađenje usmeno utvrdili pazar – ko treba da ide na Lajpciški sajam 2010, do kojeg je bilo ostalo tek nekoliko sedmica. To je meni izgledalo kao privatna kafanska sesija. Te ovaj može, a onaj ne može. Ja sam nagovijestio da ne mogu prihvatiti taj način rada.

Već sljedeći potez je doveo do ozbiljnijeg nesporazuma. Do Lajpciga 2010 je ostalo samo nekoliko sedmica.  Hamović i Odbor za organizaciju sajma (Vida Ognjenović, Vladislav Bajac, Sreten Ugričić, Vladimir Kopicl, Radosav Petković i LasloVegel, a Ministarstvo se kolebalo između Mladena Veskovića i njegove koleginice Jagode Stamenković) su me zamolili da im napravim koncept nastupa. Uradio sam to, a Hamović je uzeo crvenu olovku i koncept do te mjere izmijenio da sam ja shvatio kako njih ne interesuje kako će poruka zaista stići do Nijemaca već kako će tu poruku prepakovati za domaću upotebu. Saopštio sam im da ne stojim na raspolaganju za sprovođenje odluka u čijem donošenju nisam učestvovao. Pripremili su program bez mene. U Lajpcigu 2010 su imali simpatično dizajnirani štand,  ali sadržinski je to bilo tanko - sve nastupe srpskih pisaca planirala je i platila njemačka Fondacija Traduki, pošto je Beograd, naravno, zakasnio da se prijavi na programe.

Na tom sajmu smo se uz posredovanje Olivera Cilea dogovorili da ipak pokušamo da sarađujemo. To je potvrđeno na sastanku početkom aprila u Beogradu. Prema dogovoru, ugovor je trablo sačiniti i potpisati odmah. Ugovorni odnos sa koordinatorom je ponovo potcrtan kao dio obaveze koju su preuzeli prema Lajpcigu. Taj ugovor nisam potpisao ni nardena tri mjeseca. Ipak sam radio na lobiranju, premrežavanju, pripremao teren za nekoliko festivala i časopisa. Jer pripreme su već ozbiljno kasnile. Ali nisam imao mandat. Recimo, u švajcarskom Solaturnu, gdje sam bio pozvan na tamošnji međunarodni književni festival, razgovarao sam sa direktorom sajma i predstavnicima Tradukija ali i sa nekim kolegama iz Srbije o projektima koji su planirani za Lajpcig 2011. Ugovrio sam nekoliko projekata kao autor, ali nisam mogao pregovarati o koncepcijskim stvarima u ime Beograda - Odbor se naprosto nije javljao, pa nisam imao mandat. U julu mi je Ministarstvo saopštilo da ne prave retroaktivne ugovore. Dakle, radio sam nekoliko mjeseci bez ugovora, privatno, na sopstveni rizik, ali da mi nude tromjesečni ugovor od jula do septembra. Očito, približila im se realizacija obaveza koje su preuzeli ugovorom Ministarstva i Lajpciškog sajma– u avgustu je trebalo dovesti njemačke novinare u Srbiju a u oktobru u Frankfurtu najaviti program za Lajpcig - pa su prihvatili privremeno i mene kao koordinatora i način rada koji sam predložio. Pristao sam da bi koncepcijski cijela stvar ipak ostala otvorena za vanklanovske kolege.

To je jedini ugovorni odnos koji smo imali.

U Odboru je ključna ličnost do ljeta 2010 bila Vida Ognjenović. Lista njenih obaveza i funkcija me je impresionirala – od ambasadorke u Skandinaviji, predsjednice P.E.N.-a i potpredsjednice Demokratske stranke. Književnica i pozorišni čovjek. Na stranu to, što nisam bio baš siguran da je po međunarodnim principima politička, partijska funkcija kompatibilna sa funkcijom u P.E.N.-u. Takva koncentracija moći je iskušenje i za čelični karakter, kakav nesumljivo posjeduje gospođa Ognjenović. Vida Ognjenović se povukla prošlog ljeta da bi se posvetila organizaciji Međunarodnog kongresa P.E.N.- a u Beogradu, posao sa Lajpcigom je valjda od početka bio sporedno gradilište.

Zajedno sa Lajpciškim sajmom sam predložio da imenuju nekog ozbiljnog čovjeka koji bi u Beogradu zaista bio posvećen cjeloj stvari. Spomenuo sam i nekao imena kao recimo Kopicla. Hamović je to prokomentarisao skoro ljutito: “Sad hoćete da nam iz Njemačke birate i predjsednika Odbora”. Odbor je odlučio da se pravi kao da im ne treba novi predsjednik, Vida će to i dalje biti na papiru.

Zoran Hamović je preuzeo glavnu ulogu. Nikada ne možete znati sa kojom od njegovih uloga ste suočeni, sa privatnim izdavačem ili sa ministrovim savjetnikom. Valjda je zbog toga u radnom odnosu meni pričao jedno, radio nešto sasvim drugo, a javno tvrdio treće.

U avgustu sam organizovao dolazak njemačkih novinara - u zadnja tri dana su promijenili program i ubacili izlet do Oplenca koji je po sebi simpatičan (dobro pečenje, vino i impozantne  freske) ali nije imao nikavog dodira sa odavno dogovorenom koncepcijom cijele posjete koja se zasnivala na “čitanju grada”. Tu samovolju su njemački gosti doživjeli kao nepouzdanost - tako je to kada probudite očekivanja, a onda ih iznevjerite.

Niz propusta u organizaciji posjete nije spadalo u puki slučaj. Neki pisci su bili isključeni iz spiska pozvanih na javni razgovor jer su oštri kritičari zvanične kulturne politike. To sam saznao tek kada sam sreo jednog od njih na Terazijama i čuo da ih Ministarstvo nije zvalo. A meni je Vesković rekao da jeste.

Naredni korak - pripremu i realizaciju Frankfurtskog sajma koji je morao biti u funkciji najave Lajpciga - morali smo opet odratiti na mišiće.

Često sam na udaljenosti od 1200 kilometara morao voditi beskonačne rasprave o stvarima koje su svugdje u svijetu najnormalnije. Ma primjer, kada pripremate konferenciju za štampu na najvećem sajmu knjige na svijetu - onom u Frankfurtu - morate da obavite sve domaće zadatke na vrijeme.Tražio sam od Beograda da izdvoji 300 evra i rezerviše prostor Forum dijalog za konferenciju za štampu. Ja to ne mogu jer nemam nikakvu finansijsku nadležnost. Kako da ne, rekli su, a onda su sve moje pokušaje da ih pokrenem sedmicama glatko ignorisali. Potom su svi termini bili razgrabljeni i mi smo se skoro pomirili sa žalosnom činjenicom da ćemo u Frankfurtu opet improvizovati na štandu. Uključio se Cile, njegov tim je uspio da nas stavi na sam vrh liste čekanja pa smo imali sreću kada je neko otkazao termin - u posljednjem trenutku nam je pošlo za rukom da izađemo na binu koja je poslije Frankfurta  u Ministarstvu bila pohvaljena kao veliki uspjeh.

Onda se čovjek zadužen za organizaciju Frankfurta u Ministartvu razbolio baš uoči sajma. Uzgred rečeno, on je mirno otišao na godišnji odmor i uoči avgustovske posjete njemačkih novinara. Njegove kolege, kada sam ih nazvao da ih pitam ko ga zamjenjuje, nisu ni znale ko sam. Stvar je preuzeo Hamović, odradio sve kako se njemu dopada, nije uvažavao činjenicu da u pripremi ima u najmanju ruku još koordinatora, Lajpciški sajam i zajedničku, dogovorenu koncepciju. Kada je zaključio da je zadovoljan pripemama - isključio se iz komunikacije. Zadnji mejl mi je napisao 29.09. 2010 a pet šest dana kasnije ja sam morao da vodim konferenciju za štampu - najznačajniju u cijeloj godini.

Kada sam stigao u Frankfurt nisam mogao da uđem na Sajam jer je Ministartvo “zaboravilo” da mi ostavi ulaznicu. A prva tri dana možete ući samo sa pozivnicom i ulaznicom, obični smrtnici ne mogu da uđu, sajam je na početku otvoren samo za stručnu publiku. Direktor Lajpciškog sajma je priskočio u pomoć, poslao je hitno kartu. Na štandu su me dočekali sa ružnim riječima jer sam se usudio da im kažem da je organizacija traljava.

A cijela ekipa je spavala u Majncu, zato što nisu na vrijeme rezervisali hotel u Frankfurtu.

Frankfurt funkcioniše tako da je neformalni dio naveče, na prijemima velikih izdavača, isto tako važan, ako ne i važniji od onog sajamskog dijela. Mi to, naravno, nismo odrađivali iz Majnca. To je kao da dođete na Beogradski sajam, a noćite u Smederevu. A rezervisati sobe nekoliko mjeseci unaprijed nije neka velika mudrost.

Posle Frankfurta su napravili veliku konferenciju za štampu u Beogradu, gdje su slavili sami sebe. To je princip rada - zasluge su njihove, a problemi tuđi. Poslao sam im prvom polovinom septembra nacrt ugovora koji bi trebao da bude automatski produžen uoči Frankfurtskog sajma. Nikada nisu odgovorili. Odradio sam im Frankfurt bez ugovora jer je cijela stvar važnija i od mene i od njih. Hamović mi je u razgovoru o tome rekao čuveno “nema problema”.

Zbog takvog ponašanja mu je njemački partner, direktor Lajpciškog sajma, poslije Frankfurtskog sajma poslao zvanično pismo, koje Hamović, naravno, krije od javnosti. U pismu je nabrojano nekoliko već spomenutih maštovitih načina izbjegavanja obaveza iz ugovora potpisanog između Ministarstva i Lajpciškog sajma. Hamovićeva ponovljena tvrdnja da je naš razlaz navodno uzrokovan mojim lošim rezultatima spada svakako u bezobrazluk čovjeka koji ima naviku, stičenu valjda dugim naslanjanjem na sistem neformalne moći, da bez posljedica izgovara najgrublje neistine. Ljudi poput Hamovića ne bi opstali ni 24 sata u nekoj firmi koja drži do profesionalnih standarda poslovanja, a o ministarstvima ozbiljnih zemalja da i ne govorimo. Takvi spadaju u soj klasičnih tranzicionih muljatora. Tragično je to što je njegovo ponašanje otrov za predstavljanje srpske književnosti u svijetu.

Iako ih je direktor Lajpciškog sajma neugodno podsjetio u spomenutom zvaničnom pismu na obaveze nisu dugo odgovarali ni njemu ni meni. Njemu su potom rekli da će u decembru (dakle dva mjeseca poslije Frankfurta) doću u Lajpcig da se dogovore, poslali su neke haotične planove koji nemaju veze sa dogovorenim konceptom.

Cilea i mene su već pozivali telefonom slavisti, izdavači, novinari, sa pitanjem zašto se sve to pretumbava u zadnji čas. Shvatio sam da će beogradka ekipa igrati tu igru natezanja i skrivanja do kraja. Ali će je igrati bez mene.

Podvukao sam crtu: od marta 2009. do decembra 2010 prošlo je dvadeset mjeseci. Lajpciški sajam je želio da ima koordinatora svo to vrijeme, a zvanično ga je imao samo tri mjeseca. Ljudi iz beogradskog kruga, sa kojima sam pregovarao, razgovarao, sa kojima sam sarađivao i razmijenio stotine mejlova, telefonskih poziva, sa kojima sam danima diskutovao nisu bili u stanju da ispoštuju ni jedan ozbiljan dogavor.

Objelodanio sam naš definitivni  razlaz.

Onda su iz šešira izvukli bezazlenu slavistkinju iz Beča kao rezervnu igračicu. Nova koordinatorka njihovu volju sprovodi uz austrijski šarm, ne postavljajući suvišna pitanja.

2. KONEPCIJA

Koncepciju sam zasnovao na tri iskaza: srpska literatura obnavlja svoju urbanu vitalnost, snažne ženske autorske ličnosti su sve prisutnije u sam vrhu i tematsko-estetski pluralizam ne dozvoljava ideološku ili umjetničku dominaciju samo jedne grupe ili škole.

Literatura koja bi se mogla obuhvatiti sa samo tri atributa - urbana, sve više ženska i pluralna - mogla bi se jednostavno u paketu ponuditi Nijemcima. Naravno, to je izvjesna redukcija, ali po osnovnim zakonima PR-a.

Posebno tematsko izadnje najstarijeg njemačkog časopisa Neue Rundschau, koji sam priredio zajedno sa urednicom Izabelom Kupski, objavljen je u septembru. U njemu je ta koncepcija najavljena.  Iako se radi o prvorazrednoj literarnoj platformi u zemlji od osamdeset miliona stanovnika, cijeli broj je kompletno marginalizovan u srpskim medijima bliskim Odboru - iako sam im lično poslao informacije. Koncepcijski je časopis zaista zastupao pluralizam, ali nije bilo mjesta za nekoliko miljenika kruga oko Odbora. Zamislite da neka sportska ekipa iz Srbije postigne uspjeh u svijetu, a glavni beogradski mediji o tome ne izvjeste jer se neko ne slaže sa odlukom trenera ko će da istrči na teren.

Očito, to je linija razdvajanja: u inostranstvu je takav paket nužno zlo, ako baš stranci hoće da kupe to i ništa drugo - hajde da ga prodajemo. Ali u zemlji je to tabu ako inostrana prezentacija dodatno iritira domaće monopolske strukture ili ima drugačiji pristup definisanju srpske literature.

Bilo kako bilo, sada je Lajpcig tu.

Generalno, trebalo bi po logici njemačkog tržišta i publike plasirati mlađe i nepoznate pisce, koji su sposobni da suvereno opšte sa javnošću. Oni bi imali šansu da se svide i da ih neko primijeti. Međutim, program u Lajpcigu je nastao više kao kompromis između domaćih i njemačkih kriterijuma. Pritom su domaća mjerila ostala nejasna i njihova jedina legitimacija je taj Odbor pri Ministarstvu kulture.

Uz to, u program su pragmatično uvršteni i oni naslovi, koje Nijemci i Austrijanci svakako misle objaviti. Time se pomalo „nabija kilaža“ da bi broj naslova za koji je navodno zaslužno Ministarstvo bio veći.

Činovnici Ministarstva i ljudi okupljeni u Organizacioni odbor pristali su na moju inicijativu da priupitaju tridesetak kritičara koje bi naslove rado preporučili. Svoje prijedloge za prevođenje na njemački poslali su Tijana Spasić, Maja Solar, Vladislava Gordić-Petković, Vladimir Arsenić, Saša Ćirić, Božo Koprivica, Jasmina Vrbavac, Mladen Vesković, Đorđe Despić, Tatjana Rosić, Dragana Belselijin, Saša Radojčić, Sanja Milić, Mihajlo Pantić, Svetislav Jovanov, Ivan Medenica, Goran Lazičić, Ljiljana Šop i Tihomir Brajović. Zbrajanjem njihovih glasova dobili smo kakvu-takvu sliku o tome šta većina upitanih smatra dobrom srpskom književnošću. Najviše glasova su dobili Vladimir Pištalo i Radoslav Petković (po 10 ), potom Svetislav Basara (9) Vladimir Arsenijević, Radmila Lazić, Jelena Lengold (po 8), Srđan Valjarević, Vojislav Karanović, Milena Marković, Sreten Ugričić, Slobodan Tišma, Vladimir Tasić (po 7), Saša Ilić (6), Ljubica Arsić, Novica Tadić, Mileta Prodanović, Mirjana Novaković, Mirjana Đurđević, Zoran Ćirić, Igor Marojević, Vladimir Kecmanović, Mihajlo Pantić i David Albahari (po 5).

Ukoliko pogledate listu, bez obzira šta mislili o načinu njenog nastanka, onda uočavate dvije stvari.

Samo dva člana Odbora su tu zastupljena na listi, Radoslav Petković i Sreten Ugričić.

Ukoliko onda vidite listu prevoda koje je „poguralo“ ministarstvo, uočavate da je na tu listu za Lajpcig volšebno uskočio član Odbora, pisac i izdavač Vladislav Bajac. Neman ništa protiv čovjeka, jedva da ga poznajem. Ali njemu se prevodi knjiga, a ovog proljeća neće biti knjige Jelene Lengold, Vojislava Karanovića, Igora Marojevića, Saše Ilića Slobodana Tišme, Vladimira Tasića, Milete Prodanovića, Mirjane Đurđević, Zorana Ćirića ili Vladimira Kecmanovića – da spomenemo samo neke koji „ Nemcima nisu poznati“ kako su kolege bliske Ministarstvu nevješto sročile. Neko je tu odluku morao donijeti. Lista je lista. Ali, nećemo se držati dogovorenog ko pijani plota, da parafraziram Josipa Broza. Lično sam razgovarao sa njemačkim izdavačem koji objavljuje Pištala, Ugričića i Bajca. Bajac nije bio njegov prioritet. To pokazuje kuda vodi sukob interesa.

Drugi kriterijum za porezentaciju u Lajpcigu bio je već postojeća zainteresovanost njemačkih izdavača za nekog pisca. Dobar broj naslova sa liste novih izdanja na njemačkom, koja je najavljena kao dio beogradskog paketa, ugovoren je mnogo prije bilo kakve aktivnosti Ministarstva. Ana Ristović, Dragan Aleksić, Radmila Lazić, Zoran Živković, Milovan Danojlić, Goran Petrović prošli su u njemačkim izdavačkim kućama potpuno nezavisno od beogradskih institucija. Isto tako, nove knjige Davida Albaharija i Lasla Vegela spadaju u redovnu aktivnost njemačkih izdavača koja je samo vremenski tempirana za Sajam.

No, i prema ovom kriterijumu su se u Odboru postavili selektivno: Nisu, na primjer, u Lajpcig pozvali Jovana Nikolića, kojem upravo izlazi treća knjiga u Austriji, koji živi u Kelnu i sposoban je da komunicira na njemačkom. Isto tako nisu na svoju zvaničnu binu pozvali pjesnikinju Snežanu Minić iz Hamburga koja je zastupljena u  aktuelnoj Antologiji srpskog pjesništva profesora Hodela  ili pjesnika Ota Horvata koji je studirao u Berlinu, a zastupljen je u panorami srpskog pjesništva koju sam ja priredio i koja je u štampi. I njih dvoje su u stanju da se njemačkoj publici obrate bez prevodioca, što je izuzetak a ne pravilo među srpskim piscima. Stvarne razloge ne znam, ali na Nikolićevo telefonsko raspitivanje u Ministarstvu Veskovićev odgovor je glasio: „Pa, nažalost, drugi su bliži kazanu“. Iznenađujuće iskreno. Znači, skrajnuli su čak i onaj kvalitet koji su mogli imati u Lajpcigu bez velikih ulaganja. Kako onda očekivati bilo kakavu trpeljivost prema onim piscima u Srbiji koji su ovako ili onako javno kritički raspoloženi prema krugu ključnih igrača na relaciji P.E.N-Ministartsvo kulture. A da i ne govorimo o tome da niko nije ni spomenuo nekoliko dobrih pisaca iz Kanade ili Francuske.

3 ŠTA DALJE?

Koncepcijski je Lajpcig pokušaj da se napravi kvadratura kruga: akademsko-slavistički pristup uz nešto balkanskog Diznilenda će biti prepoznatljiv na srpskom štandu. Likovi pisaca u prirodnim veličinama umjesto žive diskusije, dizajn i šarm umjesto supstance. Za atraktivne diskusije su zaduženi njemački akteri, koji su i uložili mnogo više novca. Domaći novinari će javiti kući nezapamćeni uspjeh u Lajpcigu, a i ne ostaje im ništa drugo nego da prepričavaju programe sa srpskog štanda.

Ostavljajući programe sa vrućim temama kao što je ratna literatura i sl. njemačkim partnerima, a najavljujući ih istovremeno kao sveoje dopunske programe, beogradski „stratezi“ mogu u Njemačkoj sprovesti mimikriju tolerantnog i kritičkog prisupa. A ako neko spomene Kosovo ili Mladića, mogu kod kuće da kažu da im je to nametnuto.

Sve u svemu, institucionalni okvir kulture u Srbiji nije dovoljno profesionalno postavljen, ne postoji politička volja da se iz njega trajno otkloni sukob interesa i stane u kraj monopolskom ponašanju. Piscima i izdavačima je ostalo jedino uporno vaninstitucionalno povezivanje sa kolegama u njemačkim govornom području - mimo ustanova koje bi po definiciji trebale biti njihov servis.